Neću više da trpim strah
Domaćica Sigurne kuće, Prihvatilišta za žene i decu žrtve nasilja, umalo je zaplakala kada je otvorila vrata mladoj ženi, koja je sa četvoro dece, dve putne torbe i modricom na licu stajala pred njom.
Tek rešivši da zauvek napusti muža siledžiju, D. T. je nesigurnim korakom ušla u dnevnu sobu.
Spustila je prtljag, sela i briznula u plač. U glavi joj je bio haos, na telu povrede, u srcu očaj.
Deca su stajala nepomično i posmatrala je. Iako mala, znala su da se nešto strašno dešava.
Svako od njih četvoro to je preživljavalo na drugačiji način.
Tek posle nekoliko sati D. T. (29) je smogla snage da progovori.
- Deco, ovo je naš novi dom. Tu ćemo ostati neko vreme, dok se mama ne sredi. Ovde živi još nekoliko teta. Neke od njih imaju i decu. To su vaši novi drugari.
Od tada je prošlo pet nedelja. Za to vreme D. T. je uz pomoć stručnjaka i ostalih žena u Sigurnoj kući počela da potiskuje strašne slike iz prošlosti. Sada uživa gledajući mališane kako se bezbrižno igraju, svakodnevno se smeje i jedva čeka da se zaposli. Kaže da njen muž sigurno pretpostavlja gde se sklonila, daje od odlaska nije nijednom pozvao na mobilni telefon i da bi volela da tako i ostane.
Gde li sam pogrešila
Nasilje je trpela gotovo od prvog dana braka, samo što toga u početku nije bila svesna. Tada joj muževljeva ljubomora nije smetala, jer je mislila da on tako pokazuje koliko je voli.
- Kada sam shvatila da proveravanja i ispitivanja nemaju veze s ljubavlju, već s njegovim kompleksima, počela sam da kujem plan kako da to prekinem. Nije bilo lako, trebalo mi je mnogo hrabrosti. Danima sam plakala zato što me muž psihički i fizički maltretira. Danima sam se pitala čime sam ga izazvala, gde li sam pogrešila. Ali problem ne rešavaju suze, već rešenost da se stavi tačka na nasilje. U trenutku kada sam videla da su mi i deca ugrožena, odlučila sam da potražim pomoć. Pozvala sam Savetovalište protiv nasilja u porodici i pitala ih šta sad da radim - seća se.
Prelomni trenutak
Dan pre toga muž ju je udario po licu i urlao na klince. To je bio prelomni trenutak. D. T. je uvidela da je za decu bolje da žive samo s njom nego i s ocem siledžijom. I da nije sramota požaliti se da trpiš nasilje.
- Otišla sam u dom zdravlja po lekarsko uverenje i prijavila ga policiji. Iskoristila sam vreme dok je bio na poslu i spakovala moje i dečje stvari. Ponela sam ličnu kartu, zdravstvene knjižice, lekove, imenik. Ni sama ne znam kako sam sa četvoro dece i prtljagom, menjajući tri autobusa, stigla do Savetovališta. Nisam htela da dozvolim da moja deca znaju samo za život u strahu.
I dok čeka sudsku parnicu za rastavu braka u kome je provela deset godina, ova hrabra žena se nada da se njoj i njenoj deci smeši lepša budućnost. Još ne zna gde će pronaći novi dom, ali sigurna je da nikada više neće trpeti nasilje.
Ovo je moj novi život
Kad me je prvi put prebio, pokušala sam da se odbranim, ali on se još više razbesneo i zapretio mi da će me ubiti ako opet podignem ruku na njega.
Kada dođe na posao u fabriku, S. P. s lakoćom koleginicama podeli zadatke, a onda i sama zasuče rukave. Dobre organizacione sposobnosti, smirenost i pravednost učinili su da postane omiljena šefica. Nimalo se ne razlikuje od drugih žena zaposlenih u fabrici, ali kada završi smenu, S. P. ne ide kući, već u Prihvatilište za žrtve nasilja.
Mnogo sam ga volela
Posle 20 godina braka s nasilnikom, stisnula je zube i s masnicama od kaiša, dokumentima i malo novca, pobegla od muževljeve i teške ruke. Podnela je krivičnu prijavu i zahtev za razvod braka u koji je, kako kaže, uložila sve što je imala. Dok su je policajci uplakanu i očajnu vozili na sigurno, prvo u Savetovalište protiv nasilja u porodici, a potom i u Prihvatilište, S. P. je znala da čini pravu stvar. Kaže da je njen novi život počeo ulaskom u Sigurnu kuću. Pošto se prekvalifikovala, lako je našla posao za kojim je žudela dok je bila u braku. Sada štedi novac i nada se da će uskoro stvoriti novi dom, u kome će sa ćerkama živeti srećno.
- Udala sam se odmah posle srednje škole. Bio mi je prvi dečko i mnogo sam ga volela. Ubrzo sam zatrudnela, a od muža sam umesto dodatne pažnje i nežnosti dobila prve batine. Ni sada ne znam zašto. Kada sam pokušala da se odbranim, još više se razbesneo i zapretio mi da će me ubiti ako još jednom podignem ruku na njega. Bilo mi je jasno da se ne šali - seća se S. P. (40).
Držao me je kao roba
Njegov bolesni izraz lica dok je šamara, šutira i udara čime stigne i sada joj je pred očima. Plašila se i za sebe i za bebu koju je nosila.
- Posle batinanja ponašao se kao da se ništa nije desilo. Igrao je oko mene, ali nikada mi se nije izvinio, batine su se u njegovoj viziji braka podrazumevale - kaže S. P.
A onda još i ljubavnica
Kada je dobila bebu, uvrede na račun fizičkog izgleda, pretnje i udarci postali su sve češći. S. P. se okrenula detetu, rešena da će sve izdržati kako bi ono raslo uz oba roditelja.
- Kada mi je isteklo porodiljske bolovanje, naterao me je da dam otkaz. Posvađao me je s rodbinom, zabranio mi da se viđam s prijateljicama i da idem u komšiluk. Držao me je kao roba. Nije mi bilo jasno zašto me maltretira i zašto je bolesno ljubomoran kada ja za drugog muškarca nisam znala - priča S. P. i danas se pitajući odakle njenom mužu pravo da joj ograniči slobodu kretanja, koja je zagarantovana Ustavom.
Onda je rodila i drugu ćerku, a deca su se i sama plašila oca, koji nih nikada nije udario.
- Kap u prepunoj čaši žuči bilo je saznanje da ima ljubavnicu. Gotovo se preselio kod nje. Kad sam ga pitala gde spava, krvnički me je isprebijao i otišao. Otišla sam i ja, pravo u dom zdravlja po lekarsko uverenje, pa u policiju - seća se S. P.
Oni su slabići
Svi nasilnici liče jedan na drugog. Sebični su, egoistični, ali nesigurni u sebe. To su slabići koji sopstvene komplekse rešavaju maltretiranjem slabijih. Trebalo mi je vremena da razlog za prebijanje počnem da tražim u mom mužu, a ne u meni a objašnjava S. P. Mogućnost da se prekvalifikuje i počne da radi S. P. vidi kao drugu šansu koju su joj nebesa poslala. - Nadam se da nije kasno - tiho kaže.
Vesna Ilić